Arhiv tekstova

Višnja Stahuljak svojem je bogatom književnom opusu dodala još jedan naslov. Riječ je o romanu »Potres« koji naslovom najavljuje ono što se dogodilo u Zagrebu 1880. godine: 

»I mislio je Pavao Žalac kako on nije ni povjesničar, ni pisac pa neće znati ni umjeti zapisati što se 9. studenog 1880. dogodilo u Zagrebu, neće nigdje upisati ni da se te godine započela i dovršila gradnja nove ceste od Karlovca do Slunja, pa se je za nadati da su je toliko solidno napravili da se nigdje neće raspucati ili urušiti od udarca potresa, kao što se to zbilo s ulicama i kućama u Zagrebu i oko njega, pa čak i iza medvednice, kako su prenosili hitne vijesti ustrašeni ljudi kao da huje zrakom brzojavi zagrebačke propasti. Podzemlje je u 10 sekundi jednim okomitim udarcem i trešnjom smlavilo čitav grad kao igračku. Igračke smo. Igračke zemlje i njezine uzburkanosti, ljuljamo se na njezinim potresima kao i na potresima vlastitih duša. Potreseni smo do svoje krhke biti, ranjivi, izrasli na tom tresnom području, potreseni životom svojih izbibanosti. Ustrašeni od potresa zemaljskih i međuljudskih, potresa svjetskih i domaćih, osobnih, naših, i onih što tresu našom nutrinom, našim životima i životima naših najdražih.«

 

Potres i romantične veze

 

U ovom romanu Višnja Stahuljak vraća se u povijest Zagreba, u doba jakog potresa toga grada. No, potres u Zagrebu samo je opći okvir zbivanja u djelu, a u prvome planu su romantične veze preko kojih se prelama i opća duhovna atmosfera u sudbonosnim godinama hrvatske povijesti. Autorica pomno rekonstruira političku i povijesnu atmosferu tog turbulentnog vremena (uključujući i potres), vješto spojivši povijesnu građu i privlačnu romantičnu priču, jasno pokazavši da između ljudskih sudbina i vremena postoji neizbrisiva kauzalna veza.

»Ima, valjda, mislio je, ima i dobrih potresa, potresa koji čiste duše i srca, koji nas od nas samih štite. I kad tužimo i plačemo. – Al ne uspije se nasmiješiti. -Bljezgarim u mislima – zaključi – a oko mene se svijet potresao i srušio se Zagreb. I nikad više neće biti onaj koji je bio. I ne mogu zamisliti, kakav će biti onaj  koji će ponovno izgraditi. Nisam arhitekt kao slavni Bollee, nisam pisac kao predragi Šenoa, ali kad bih znao i mogao, sve bih napisao da ostane za vjekove, sve kako je bilo i kako će biti: i nadu u srcu svojemu da ću ugledati novi bijeli Zagreb kada ga ponovno izgradimo«.

 

Riječ kritike

 

O romanu »Potres« kritika je, između ostalog, zapisala: „Uz poneki otklon prema obilježjima modernoga novopovijesnog romana (ciklički ponavljana povijest, miješanje fiktivnih protagonista sa stvarnim osobama), autorica glavninom slijedi matricu šenoinskoga fikcionalno-povijesnog pisma. August Šenoa se, uostalom, i ‘stvarno’ pojavljuje na stranicama romana“ (Mirjana Jurišić, »Večernji list«).

»Naravno, naslov romana ne treba shvatiti samo u osnovnom značenju riječi potres, koje ona ima u geologiji – ‘pokret Zemljine kore izazvan tektonskim pomicanjem’, značenjski je potencijal naslova znatno širi, pa prije svega valja imati na umu njegov preneseni smisao, onaj smisao koji se na kraju na-daje u razmišljanju glavnog junaka koji sublimira životno iskustvo ili ljudsku sudbinu: krhke biti, ranjivi, izrasli na tom tresnom području, potreseni životom svojih vlastitih uzbibanosti. Ustrašeni od potresa zemaljskih i međuljudskih, potresa svjetskih i domaćih, osobnih, naših, i onih što tresu našom nutrinom, našim životom i životima naših najdražih...« (Strahimir Primorac, »Vijenac«).